Grad Zagreb

»Povrh starog Griča brda
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad.
Živ ponosit
Jak prkosit,
Kad slobode plane boj.
Tko tu klik'o nebi:
'Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj'«.

(August Šenoa)

Arheološka istraživanja dokazuju postojanje života oko današnjeg Zagreba već u kamenom dobu, oko 350 000 pr. Kr., kasniji nalazi dokazuju naseljavanje Ilira, prastanovnika ovog dijela Europe. Kelti s dalekog sjevera dolaze najvjerojatnije u 4. stoljeću pr. Kr. Nakon njih Rimljani u blizini Zagreba grade veliko uređeni centar Andautoniju, o čemu svjedoči arheološki park u današnjem Šćitarjevu.

Zagreb je nastao od dva naselja: Gradeca i Kaptola. Na Kaptolu su obitavali biskupi i svećenstvo (koji su ga osnovali 1094. godine) i u to vrijeme je bio županijsko središte i tvrđava.  Provalom Tatara 1242. godine Gradec i Kaptol doživljavaju slične sudbine; oba naselja bivaju uništena i opustošena, a stolna crkva na Kaptolu (današnja katedrala) postaje uništena i gotovo srušena. Odlaskom Tatara stanovništvo se vraća na zgarišta i započinju nove živote. Gradec svoj, moglo bi se reći, službeni procvat, doživljava upravo nakon odlaska Tatara, kada stanovništvo od Bele IV dobiva Zlatnu bulu koja im omogućava da izgrade grad na porušenom naselju. Tim dokumentom Gradec (današnji Gornji grad) postaje slobodnim kraljevskim gradom s potpunom autonomijom. Na novom gradu na brežuljku počinju se izgrađivati brojne kule  i bedemi. Kamenita vrata, Popov toranj i Kula Lotrščak svjedoci su današnjim naraštajima o burnoj zagrebačkoj povijesti na koju nas svaki dan točno u podne podsjeća Grički top.

Gradec i Kaptol bila su dva susjedna naselja koja je dijelio i spajao potok Medveščak (današnja Tkalčićeva ulica). 14. i 15. stoljeće obilježavaju razni međusobni sukobi, a u povijest je ušao sukob stanovnika dvaju naselja koji je krvavo okončan i po tom nemilom događaju  nazvana je ulica Krvavi most u kojoj se danas nalazi knjižnica.

Polaganim smirivanjem međusobnih sukoba, grad se počinje širiti na ravnicu. Podno dvaju naselja formira se trg na kojem se obavlja sva trgovina. Današnji Trg bana Josipa Jelačića srce je grada  i glavno mjesto sastajanja građana. Uz fontanu koja se tamo nalazi vezana je legenda. Naime, priča kaže kako je tim krajem prolazio ban s vojskom za vrijeme suše kad ugleda djevojku koja je stajala pokraj izvora i onako umoran reče: „Mandušo, zagrabi!“ I tako je izvor nazvan Manduševac, a grad je dobio ime Zagreb.

Od 1621. godine Zagreb je postaje  stalnim sjedištem hrvatskoga bana. 16. i 17. stoljeće obilježeni su raznim turbulentim događajima, od rata sa Turcima do velikih požara i kuge. No drugom polovicom 17. stoljeća Zagreb postaje sveučilišno središte, jedno od najstarijih u Europi s neprekinutim radom.  U 18. stoljeću počinju pobune seljaka što je natjeralo bana da za svoje središte odabere, kud i kamo mirniji Varaždin. Time je Varaždin 1756. godine postao glavnim gradom Hrvatske, no samo do 1776. kada  Zagreb ponovno postaje političkim i upravnim središtem.

Razlike biskupskog grada i slobodnog kraljevskog grada nestaju i konačno se brišu 1850. godine kada se ujedinjuju u grad Zagreb koji tada broji 15 000 stanovnika. Povoljan položaj prema ravnici omogućava slobodan rast i život se ubrzano širi na nizinu prema rijeci Savi.

Zagreb se širi do željeznog pojasa željezničke pruge, koja Zagreb od 1862. godine spaja sa srednjoeuropskim metropolama. U tom razdoblju nastaje blokovska izgradnja grada. Prema urbanističkom planu sve ulice u Donjem gradu moraju biti ravne, iste širine, a zgrade istog tipa i zadane visine.

Godine 1863. prva zagrebačka plinara počela je s radom, a 1873. na ulicama su proradile plinske svjetiljke. Po zagrebačkim ulicama 1891. godine konji su počeli vuči prve tramvaje, a početkom 20. stoljeća, točnije, 1910. godine tramvaji su elektrificirani. Jedan od zaštitnog znaka ovog povijenog  grada je uspinjača koja povezuje Gornji i Donji grad, a 1890. godine prevozi svoje prve putnike. Hrvatsko narodno kazalište svoja vrata otvorilo je 14. listopada 1895. godine. Svakako treba napomenuti da 19. stoljeće nije obilježeno samo lijepim uspomenama; 9. studeni 1880. godine u povijest Zagreba ulazi kao dan Velikog potresa. Naime, tog kobnog dana grad Zagreb je zahvaćen velikim potresom s epicentrom na Medvednici koji je razorio veći dio grada, a građani u strahu od novih podrhtavanja, počeli su napuštali grad. Veliku štetu pretrpjela je katedrala na kojoj su uništeni zvonici, svodovi, pod i oltar. Njezina obnova traje do 1906. pod nadzorom Hermanna Bollea.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Hrvatska raskida veze s Austro – Ugarskom monarhijom 1918. godine i postaje dijelom Kraljevine SHS. Broj stanovnika Zagreba ubrzano raste i nastaju nove četvrti na istoku i zapadu grada, a u podsljemenskoj zoni grade se reprezentativne rezidencije. Početkom 20. stoljeća grad živi u obilju građanskog društva, čvrsto povezan s tadašnjim europskim središtima kulture, umjetnosti i znanosti. Počinje emitiranje prve radiostanice u ovom dijelu Europe , otvorena je i Zagrebačka burza, sagrađena je prva automatska telefonska centrala, gradi se prvi neboder.

Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska postaje jedna od šest republika Jugoslavije, sa Zagrebom kako glavnim gradom. Smirivanje stanje u poslijeratnim godinama dovodi do daljnjeg širenja grada, koji napokon prelazi rijeku Savu na čijoj se južnoj obali grade stambena naselja. Od sredine 20. stoljeća Zagreb se dijeli na staru jezgru i Novi Zagreb. Danas dvije obale povezuje dvanaest mostova. Gradi se zračna luka Pleso, a po gradu niču novi poslovni neboderi.

Hrvatski sabor 1991. godine donosi odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske.

Za kraj riječ ću prepustiti Antunu Gustavu Matošu:

„Pored svih nedaća,
on raste, cvate, širi se,
pretvarajući se
iz grada u velegrad.