Ston

Prošlost kraja na kojem se danas diže monumentalni kompleks Malog i Velikog Stona i njihovih zidina jedno je od najbogatijih na čitavom dubrovačkom području. Baš zbog svog izvanrednog položaja – kratke prevlake koja spaja poluotok Pelješac s kopnom, te plodnog polja s obiljem vode i svojih solila, postao je obitavalište čovjeka već u najdavnijim vremenima.

Od neolitskih nalaza u špilji Gudnji nedaleko Stona, grobnih gomila iz metalnih razdoblja predhistorije, gradinskih naselja, pa preko antičkih, rano i kasno srednjevjekovnih spomenika sve do naših dana, na ovoj su zemlji ostali dokazi postojanja naših predaka obogativši tako našu kulturnu baštinu.

Čovjek je, dakle, ovdje vrlo rano izabrao najprije svoje privremeno, a kasnije stalno obitavalište. Tragovi nas upućuju da je u neolitu živio u špiljama koje se nalaze na okolnim brdima iznad Stonskog polja, a kasnije, u metalnim fazama, u gradinskim naseljima što svjedoče grobne gomile.

Ovo područje nastavilo je ilirsko pleme Plareja. Pokoreni i uništeni od Rimljana 36.p.n.e. nestaju s pozornice kada nastaje i romanizacija, odnosno kolonizacija istočno-jadranske obale pa tako i ovog područja. Rimljani za sobom ostavljaju, osim pojedinih arhitektonskih spomenika, i razdiobu plodnog Stonskog polja koja je i danas uočljiva kao i ime ovog naselja Stagnum- Stamnum. Ovo ime znači stajaća ili mrtva voda, baš ono što je označavalo i  označava ovaj kraj, što je pokazatelj da su u najranijem vremenu ovdje već postojala solila i da su naziv ovom naselju dali Rimljani baš zbog prirodnog svojstva ovog kraja – solana.

Gradski prostor rimskog, odnosno rano-srednjovjekovnog Stona nije bio na današnjem mjestu grada Stona, već na padinama i južnom dijelu polja ispod brežuljka sv. Mihajla, na čijem je vrhu još od pretpovijesti postojalo naselje. Kada su vršeni neki zahvati na crkvici sv. Mihajla na vrhu brežuljka, pronađeni su fragmenti rimske dekorativni plastike, dijelovi rimskih nadgrobnih ploča i dijelovi antičke keramike što potvrđuje ovu pretpostavku.

Srednjovjekovni Ston imao je svoj uspon, sjaj, a konačno i pad. Brojni ostaci, naročito sakralnih građevina iz ovog rano-srednjovjekovnog stonskog perioda, dokazuju da je ovdje život bujao i cvao bez obzira kakve su se otvorene borbe i zakulisni politički događaji u zahumskoj državi odvijali. Ston i njegovo bliže pa i dalje područje prati sudbinu svoje zemlje. Smjenjuju se vladari i države, a Ston uvijek ima ulogu uglednog i važnog naselja. Teške vjerske borbe, zatim prijelaz velikog bogumila u ovo područje iz srpske države, progon istih, te međusobni sukobi ostavljaju dubokog traga i na ovom području. Prema nekim izvorima Ston je 1250. godine doživio teške dane građanskih borba i u tim sukobima je grad doživio velika rušenja i pustošenja.

Nemiri koji su početkom XIV stoljeća zahvatili i cijelu zahumsku zemlju, uzurpacija braće Branivojevića, tadašnjih stonskih knezova koji su se naročito u stonskom području zadržavali te stalnim pljačkama napadali dubrovačko područje, prisilili Dubrovčane da borbom obračunaju s Branivojevićima, što im uz pomoć bosanskog bana Stjepana Kotromanovića 1326. godine i uspije. Te godine Dubrovčani zauzeše Ston.

Dubrovčani odmah počinju razmišljati kako bi izgradili i utvrdili novi Ston, da bude obrana Pelješcu i zaštita slanicima od kojih su ubirali velike prihode. Budući da je u sukobu između bosanskog bana i srpskog kralja Pelješac sa Stonom došao pod vlast srpskog kralja, Dubrovčani otkupljuju od oba vladara ovaj posjed godine 1333. Od tada pa do propasti Dubrovačke Republike Ston je sastavni dio i njezin drugi grad po važnosti.

Dubrovčani odmah 1333. godine započinju planskom izgradnjom grada Stona i Malog Stona i utvrda na mjestu sadašnjeg. Na prisojnoj strani ispod brda Podzvizd smještaju Veliki Ston, a na drugom malom moru – grade Mali Ston. Dužinom čitave prevlake između oba gradića izrađuju velike zidine koje su trebale braniti dubrovački posjed – Pelješac.

Čitav ovaj fortifikacijski kompleks – jedinstven i kod nas i u Europi - izrađen je u  dosta kratkom vremenu. Ston kao sijelo stonske knežije sa svojim administrativnim apratom posjeduje svoju povijest. Dokumenti i akti sačuvani su uglavnom u dubrovačkom Povijesnom arhivu, gdje se cjelovita povijest Stona i Malog Stona može pratiti na požutjeloj pergamenti, tako i na vidljivim često visoko vrijednim spomenicima ovog kraja.

Nestankom Dubrovačke Republike, nebrigom i često neshvatljivim zahvatima XIX stoljeća, kao što je rušenje gradskih zidina u Malom Stonu zbog suzbijanja malarije, rušenje gradskog zidina u Velikom Stonu zbog dolaska austrijskog cara Franje Josipa u služben posjet, monumentalni stonski fortifikacijski kompleks naglo propada, njegovo ziđe postaje kamenolom za obližnje nove izgradnje, a raslinstvo potkopava temelje. Tek od 1945.godine obnavlja se briga za sve stonske spomenike, počinje  obnova stonskih utvrda i kula, te su ponovno narušene u domovinskom ratu (1991-1992), razornim potresom 1996. godine. U posljednje vrijeme, zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačkih zidina nastavlja se polako ali sigurno obnova stonskih utvrda i kula, tako da već sada monumentalni stonski kompleks počinje ponovno živjeti u svom starom dostojanstvenom ruhu.

Izvor: www.ston.hr