Slava Raškaj – predstavnica vrhunskog hrvatskog slikarstva
|
U prošlom smo vam članku otkrili nešto više o Mariji Jurić Zagorki – prvoj hrvatskoj novinarki, ženi koja se borila za jednakopravnost spolova, radila novinarski posao i usto bila izuzetna književnica. Ovaj je članak posvećen također ženi, vrhunskoj hrvatskoj slikarici – Slavi Raškaj. Priču o Slavi Raškaj najbolje je započeti citiranjem Stjepka Težaka koji je ovako napisao o rođenju velike umjetnice: „Drugoga novogodišnjega dana 1877. ugledala je svjetlo i šarenilo svijeta lijepa djevojčica u ozaljskom kraju. Ugledala je boje i pokrete, ali bezglasne, bešumne, bezvučne.“
autoportret Roditelji su bili tužni i razočarani saznanjem da im je dijete gluhonijemo, a i sama je Slava bila nesretna zbog svoje sudbine. Budući da nije mogla govoriti, sa svijetom je odlučila komunicirati svojim slikama. Njezin talent nije ostao nezapažen te je preporučena velikom hrvatskom slikaru Vlahi Bukovcu i postaje učenica drugog hrvatskog velikana, slikara Bele Čikoša Sesije. Akvarelima je nadmašila svoje prethodnike i suvremenike. Njezini akvareli, pasteli i ulja stekli su priznanja svih hrvatskih stručnjaka. Slikala je prirodu, cvijeće (Lopoči, Ivančice, Đurđice), ozaljski krajolik, rijeku Kupu, svoju obitelj i samu sebe (Autoportret).
lopoči Iako iznimno talentirana, zbog svoje gluhonijemosti bila je izrazito nesretna. Veliki dio svoga kratkoga života provela je u Zagrebu i Beču u zavodima i bolnicama za gluhonijeme. Tek što je zakoračila u treće desetljeće života, umrla je u umobolnici u Stenjevcu 1906. godine. pokopana na bolničkom groblju koje je u međuvremenu zapušteno, pa je grob nesretne slikarice preseljen kraj crkve Sv.Vida u Ozlju. Slavna slikarica, kojoj su roditelji dali ime Slava kao da su naslutili njezinu slavu, zadivljuje nas i danas svojim viđenjem i osjećanjem prirode, a njezina djela spašavaju od zaborava i samu Slavu Raškaj i njezinu umjetnost. Autor: Bjonda Visković Lučić |
