Bistrička Kalvarija

Proštenište Marija Bistrica u 20. je stoljeću upotpunilo svoje hodočasničke sadržaje monumentalnom Kalvarijom. Uspostavom Kalvarije hodočasnici pokornici konačno su dobili odgovarajuće mjesto za obavljanje skupnih molitvenih pobožnosti Križnoga puta.

Početak gradnje Kalvarije pada u vrijeme drugog svjetskog rata. Uređivanje Kalvarije, započeto po zamisli nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, nedvojbeno se ubraja među posebno značajne pothvate.

Provedbu obnoviteljskih zahvata uglavnom je pokretao bistrički župnik, a zdušno potpomagao ordinarijat zagrebačke nadbiskupije. Uz župnika, za kojega je to bio preveliki teret, o gradnji Kalvarije skrbila je posebna ustanova pod nazivom “Naša draga svetišta”. Osnovao ju je nadbiskup Stepinac s naročitom zadaćom da se brine o uređenju svetišta diljem Hrvatske, a o svetištu Majke Božje Bistričke napose, jer je “od svih marijanskih prošteništa hrvatskim vjernicima najviše priraslo srcu”. Sabiranjem priloga ustanova je namicala sredstva, dok se o oblikovanju Kalvarije i izvedbi Križnog puta brinuo posebni Umjetnički odbor za opremu svetišta. Sastavljen od predstavnika crkve, na čelu s msgr. Pavlom Jesihom, i od uvaženih stručnjaka, akademskog kipara Ivana Kerdića, slikara Krste Hegedušića, ravnatelja Konzervatorskog zavoda dr. Ivana Bacha, arhitekta Aleksandra Freudenreicha i dr., odbor je veoma poduzetno djelovao tijekom rata i prvih poslijeratnih godina.

U tom razdoblju, koje se može smatrati prvom fazom uspostave, Kalvarija je prostorno – urbanistički u potpunosti oblikovana i to po uzoru na izvorni koncept “Kalvarije na otvorenom”, odnosno, “na brdu”. Godine 1941. uspostavljene su prve četiri postaje: I. Pilat osuđuje Isusa na smrt, II. Isus prima na se križ, III. Isus pada prvi put pod križem i IV. Isus susreće svoju majku. Figuralne kompozicije spomenutih prizora, na velikim postamentima, isklesane iz kararskog mramora, djeluju iz daljine kao živi prizori.

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina nastavljeni su radovi na Kalvariji. Obnavljanje starih (1989. g.) i postavljanje (1977-1990. g.) preostalih jedanest postaja Križnog puta trajalo je od 1977. do 1990.godine. O tome je odlučivao Nadbiskupski odbor i bistričko svetište s marnim župnikom, dok je o umjetničkoj izvedbi brinuo dr. Antun Ivandija. Sredinom osamdesetih godina (1984.) podignuta je također i fontana s kipom Majke Božje, postavljena usred livade iz koje kreće uspon s početnim postajama “Via crucis”. Kao svaki živi izvor, ujedno simbol života i vjere, fontana je ubrzo na tom mjestu postala omiljeno okupljalište hodočasnika.

Glavna značajka kiparskih radova izvedenih na Kalvariji i na fontani u toj drugoj fazi obnove jest činjenica da svi od reda nose autorski potpis. U cjelini gledano spomenički kiparski kompleks Kalvarije djelo je kolektivnog autorstva kakvo u nas gotovo da nema svoga uzora. Realizirala ga je grupa kipara među kojima su danas već antologijska imena suvremenog hrvatskog kiparstva, Ante Orlić, Marija Ujević, Stanko Jančić, Krunoslav Bošnjak, te Ante Starčević i Josip Poljan.