Dvorac Trakošćan

Od svih dvoraca u Hrvatskom zagorju Trakošćan je najpoznatiji i najposjećeniji. Pamtimo ga najčešće po školskim ili obiteljskim izletima za prazničnih dana. Pamtimo ga po njegovim vlasnicima Draškovićima, osim Zrinskih, najpopularnijoj hrvatskoj plemićkoj obitelji iz feudalnoga doba. Pamtimo ga kao inkarnaciju romantike 19. stoljeća, kao savršenu sintezu prirode i arhitekture. I danas, kao i prije pola stoljeća, ne ostavlja nas ravnodušnima, pa smo još uvijek oduševljeni kao i Đuro Szabo koji je 1939. godine napisao: »…Ne znam jesam li se u ikojem našem parku osjećao sretnijim nego u Trakošćanskom, i to ne samo prvi put, kad me je očarao, već svagda kad bih tamo došao. Ovaj veliki i vječni sklad između parka, jezera, potoka Bednje, okolnih brda i te neistinske gradine tako je neobičan da sam uvjeren da bi se tu onaj nesretni kralj sanjar Ljudevit Bavarski prije smirio no u svom sličnom Neuschwansteinu kojem fali svaki duh prošlosti.«

Lijepo smješten na visokom brežuljku s perivojem usred park-šume, Trakošćan ubrajamo u spomenike kulture i prirode najviše kategorije. Podaleko od većih mjesta, pomalo izoliran u brežuljkastom kraju između Ravne gore, Macelja i Strahinščice, Trakošćan je jedna od najljepše formiranih i održavanih parkovnih cjelina bogate vegetacije, pune zanimljivih vizura, panorama i ugođaja. Trakošćan je istodobno kulturno-povijesni spomenik i prirodni pejzažni ambijent, što čini nedjeljivu cjelinu. Ne zna se tko je sagradio Trakošćan i kada. Nastao je vjerojatno u 14. stoljeću kao manja utvrda u tadašnjem obrambenom sustavu zagorskog prostora. Trakošćan je od svih zagorskih dvoraca uspio najviše očuvati duh vlastelinskog središta i plemićkog posjeda kao i izgled otmjenoga zagorskoga dvorca visokoga hrvatskog plemstva. Dočekao je kraj Drugoga svjetskog rata zapušten, ali bitno neoštećen s većinom očuvanog inventara. Njegov posljednji vlasnik Ivan X. Drašković otišao je s obitelji, nakon nacionalizacije Trakošćana 1945. godine, u Austriju. Godine 1953. dvorac s perivojem i park-šumom proglašen je spomenikom kulture i prirode, a sam dvorac s inventarom postao je muzej.

Povijest
Ime Trakošćana spominje se prvi put 1334. godine u popisu župa (ecclesia de Tracustian), a srednjovjekovni grad spominje se 1399. godine kada kralj Sigismund daruje Trakošćan s drugim gradovima Zagorja svom tastu grofu Hermanu Celjskom. Nakon pogibije Ulricha, posljednjega Celjskog, 1456. godine, Trakošćanom i još nekim gradovima gospodare Jan Vitovac i njegovi sinovi. Godine 1488. Jakov Sekelj, kapetan hrvatsko-ugarskog kralja, otjerao je Vitovce iz Hrvatskoga zagorja kojim je tada zagospodario ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin. Sekelj je još neko vrijeme zadržao Trakošćan i Vinicu, tražeći od kralja naplatu troškova oko protjerivanja Vitovaca. Matija Korvin, poklonio je Trakošćan s ostalim zagorskim gradovima svom sinu Ivanišu, koji je 1496. godine postao hrvatski ban, a on ga je 1503. darovao svom podbanu Ivanu Gyulayu. Nakon smrti Ivana Gyulaya mlađeg 1567. godine Trakošćanom upravlja car Maksimilijan II. Već 1569. godine kralj daje Trakošćan na uživanje hrvatskom banu i zagrebačkom biskupu Jurju II. Draškoviću, koji je na taj način nadoknađivao bansku plaću. Godine 1570. kralj je potvrdio posebnom ispravom davanje u zalog Trakošćana i Klenovnika biskupu Draškoviću. Sljedeće godine hrvatski Sabor zahtijeva od kralja da biskupu Jurju Draškoviću, zbog brojnih zasluga, dodijeli Trakošćan u trajno vlasništvo. Godine 1584. kralj Rudolf II., na molbu svoga tada šnjeg kancelara Jurja II. Draškovića, obnavlja i proširuje darovnicu kralja Maksimilijana II. iz 1570. godine i otada je prvi vlasnik Trakošćana Gašpar Drašković, brat Jurja II. Tako je, zahvaljujući biskupu, obitelj Drašković ušla među hrvatske velikaše.

Tri i pol stoljeća obitelj Drašković posjedovala je dvorac Trakošćan s malim prekidom od šest godina između 1645. i 1651. godine, kada je Trakošćan posjedovao Nikola Zrinski.

Današnji izgled dvorca potječe iz sredine 19. stoljeća kada je već ruševan srednjovjekovni plemićki grad obnovljen. O izgledu dvorca iz srednjovjekovnog razdoblja zna se vrlo malo. O dogradnjama i pregradnjama Trakošćana od 16. do 19. stoljeća nema mnogo podataka. Kamena ploča s grbom Draškovića i godinom 1592. iznad ulaza u kulu, ali i na još jednome mjestu, govori da su Ivan II. i Petar I., sinovi Gašpara I., gradili u Trakošćanu. Godine 1668. nastaje velika slikana genealogija obitelji Drašković s prikazom utvrde Trakošćan na brijegu s obrambenim zidovima i samo sa zapadnom kulom, dok se na mjestu kasnije izgrađene istočne kule vidi pripremljen samo donji dio. Iznad ulaza s pokretnim mostom uklesana je 1741. godina, što se vjerojatno odnosi na građevne radove. Godine 1755. nastaje mala genealogija obitelji Drašković s prikazom Trakošćana i Klenovnika. Na toj slici Trakošćan je dotada najkompletnije obrambeno izgrađen, okružen kulama, obrambenim zidovima i hodnicima, a u sredini se diže visoka zgrada s tornjem na kojem je sat i krović u obliku lanterne.

Sredinom 19. stoljeća Trakošćan je bio zapušten i u njemu se nije moglo udobno stanovati kao u većini novih zagorskih dvoraca. Tadašnji vlasnik Trakošćana, podmaršal grof Juraj VI. Drašković sa ženom Sofijom rođ. Baillet-Latour, počinje 1853. godine obnavljati staru utvrdu i pretvara je u dvorac. Radovi su trajali tri godine, a o obnovi svjedoči natpis na kamenoj ploči ugrađen s dvorišne strane iznad velikog ulaza. Da bi osigurao novac za obnovu Trakošćana, grof Juraj VI. prodao je dvorac Klenovnik, dobro Čalinec i palaču u Varaždinu. To je doba romantizma u umjetnosti pod čijim utjecajem nastaje niz obnovljenih ili novih dvoraca kao reminiscencije na nekadašnje srednjovjekovne plemićke gradove. Trakošćansko je vlastelinstvo pripadalo među dvadesetak najvećih feudalnih posjeda u Hrvatskoj. Veličina trakošćanskog vlastelinstva te broj kuća i ljudi na njemu mijenjali su se tijekom vremena. Tako je 1517. godine na vlastelinstvu bilo 210 seljačkih domaćinstava, 1737. godine 638, a 1750. godine oko 720 domaćinstava. U darovnici kralja Rudolfa II. 1584. godine, kojom Draškovićima potvrđuje vlasništvo Trakošćana, spominje se 46 naselja koja pripadaju Trakošćanu. Prema popisu iz 1804. godine trakošćanski je posjed imao 276 rali oranica, oko 3.275 rali šuma, sjenokoša za dnevnu košnju 249 kosaca, 31 ral pašnjaka, 7,5 rali neobradenog zemljišta i oko 940 čokota vinove loze. Draškovići su na trakošćanskom vlastelinstvu uživali sva regalna prava, npr. jus gladii (pravo izvršenja smrtne kazne), pravo vinotočja, ribarenja, pravo naplaćivanja mitnice, patronatsko pravo i dr. U 16. stoljeću na trakošćanskom vlastelinstvu bilo je deset mitnica, koliko ih nije bilo ni na jednom vlastelinstvu u Hrvatskoj.

Gotovo četiri stoljeća povijest Trakošćana vezana je uz obitelj Drašković, pa su Trakošćan i Draškovići postali gotovo sinonim.

Arhitetonska obilježja
Obnova Trakošćana jedna je od prvih restauratorskih zahvata u Hrvatskoj. Dvorac je obnovljen u neogotičkom stilu prema nacrtima još neotkrivenih arhitekata (spominju se arhitekti iz Graza). Obnova u duhu romantike naglasila je obrambeni karakter dvorca, prilagodivši se kvadratičnoj branič-kuli, valjkastim kulama 16. stoljeća te stambenom i gospodarskom traktu 17. i 18. stoljeća. Na sjeverozapadnom pročelju prigrađen je ulazni prostor u kojem je smješteno glavno stubište, visok zidni plašt i reprezentativan neogotički ulaz s pomičnim mostom. Prijašnji mali prozori zamjenjuju se velikim neogotičkim prozorima s obojenim staklom. Na južnoj strmoj strani izgrađuje se visok i dug potporni zid s terasom i malim vrtom, što postaje glavni ulaz preko ostakljene lođe. Svi obrambeni dijelovi dvorca, bilo da su izvorni ili samo kulise, završavaju karakterističnim zupčastim kruništem s terasama. Osim dvorca uređuje se perivoj, gradi se novi spiralni prilazni put do dvorca, stvara se jezero. Današnji Trakošćan sadrži arhitektonske elemente gotičke arhitekture 14. stoljeća, renesansne i barokne dijelove od 16. do 18. stoljeća te neogotičke elemente iz sredine 19. stoljeća. Od sredine 19. stoljeća izgled Trakošćana nije se bitno mijenjao do danas. Bilo je manjih građevnih zahvata npr.: dogradnja visoke kape od šindre na vrhu tornja potkraj 19. stoljeća, koja je uklonjena 1961. godine, dogradnja male kule sjeverozapadnog ulaza u dvije etaže za vrijeme Ivana IX. i Julijane Erdödy, izgradnja otvorenog trijema s voltama na mjestu staklene lođe nakon 1910. godine u doba Ivana X.

Unutrašnjost dvorca, kao i njegov vanjski izgled, posjeduje neogotička obilježja iz vremena obnove sredinom 19. Stoljeća. Namještaj očuvan iz toga doba ima neogotička, neorenesansna i neobarokna obilježja. Reprezentativne i društvene prostorije, kao viteška i lovačka dvorana i knjižnica, smještene su u prizemlju. Stanovanju vlasnika namijenjen je prvi kat s blagovaonom, sobama za spavanje i salonima, a drugi kat služi uglavnom za smještaj povremenih gostiju. Kuhinja i različite ostave smještene su uz malo dvorište sa cisternom, a posluga u dijelu prizemlja. Od 1953. godine dvorac je uređen kao muzej feudalnog ambijenta s očuvanim starim inventarom od kraja 15. do kraja 19. stoljeća, vezanim uz povijest obitelji Drašković i prošlosti Trakošćana. Uređeni interijeri koji se mogu razgledati u dvorcu autentični su ambijenti druge polovice 19. stoljeća.

Perivoj
Nakon obnove dvorca pedesetih godina 19. stoljeća uređen je i perivoj. To potvrđuje plan perivoja iz 1858. godine koji je potpisao 1861. projektant Franz Risig. Plan je izrađen tušem na tvrdom crtaćem papiru velikom 51 x 73 cm i obojen akvarelom. Nema tumača, iako su neke građevine u perivoju označene brojevima od 1 do 12. Da je perivoj doista podignut prema planu, svjedoči katastarska karta iz 1858. godine koja se podudara s planom perivoja, Czernyeva litografija iz druge polovice 19. Stoljeća, kao i današnji perivoj. Plan perivoja obuhvaća prostor brežuljka na kojem se nalazi dvorac, podnožje brežuljka s gospodarskim građevinama i neposredni prostor oko jezera. Perivoj Trakošćan tipičan je primjer romantičarskog perivoja sredinom 19. stoljeća. Očuvao se do danas u izvornom obliku više od ostalih zagorskih perivoja, što mu daje osobitu vrijednost. Na planu perivoja može se uočiti kompozicija livadnih i šumskih površina koja je djelomično nestala zbog sađene ili samonikle vegetacije. Upravo je taj odnos punog i praznog, kao i vizure na pojedine građevine i sadržaje u perivoju, bitno obilježje romantičarskog perivoja koje je djelomično iščezlo zbog preguste vegetacije. Usprkos tome, trakošćanski perivoj pruža cjelovitu i impresivnu sliku koja plijeni pozornost posjetitelja. Perivoj se dijelom razvio iz autohtone šume hrasta kitnjaka i običnoga graba, od koje su do danas ostali pojedinačni primjerci starih hrastova. U njemu su posađene različite egzotične vrste drveća kojemu, osobito ujesen, daju šarenilo i dinamiku, tako svojstveno romantičarskom perivoju.

Na uzvisini u perivoju nalazi se dvorska kapela posvećena Sv. Ivanu. Nastala je vjerojatno u 17. stoljeću, obnovljena je kad i dvorac u duhu neogotike. U kapeli se nalazi kasnobarokno-klasicistički inventar. Osobito i prepoznatljivo obilježje Trakošćanu daje veliko umjetno jezero, dugo oko dva kilometara, čija površina iznosi oko 23 hektara. Nastalo je sredinom 19. stoljeća u okviru romantičarske obnove cijeloga trakošćanskog sklopa. Jezero prima vodu iz potoka koji se slijevaju niz obronke Macelja, a najveći među njima je potok Čemernica. Od samog nastanka jezero je imalo dvojaku funkciju – gospodarsku, kao ribnjak i estetsku, kao dekorativni element uobičajen u romantičarskoj pejsažnoj arhitekturi.

Trakošćan obuhvaća tri cjeline: dvorac, perivoj uz dvorac i park-šumu koje čine povijesnu, arhitektonsku i kompozicijsku cjelinu. Najveći dio područja Trakošćana pokrivaju šume, znatne površine zauzimaju livadne zajednice, a vrlo su malo zastupljene vodene i močvarne zajednice. U nižem području Trakošćana rasprostiru se pretežno šume hrasta kitnjaka i običnoga graba te hrasta kitnjaka i pitomog kestena. U višem području ima acidofilne gorske bukove šume te šume bukve i jele. Uz vodotoke prostiru se ostaci šuma vrba, topola i johe. Šume su bogate grmljem i prizemnim rašćem koje je osobito atraktivno zbog raznobojnoga cvijeća. Od vodenih zajednica najatraktivnija je zajednica lopoča i lokvanja na trakošćanskom jezeru. U ove autohtone šumske zajednice dosta su primješane vrste kao obična smreka, bijeli i crni bor te borovac. Smrekove monokulture na razmjerno velikim površinama uz dvorac podigao je grof Drašković potkraj prošlog stoljeća.

ljetno (1.travanj – 31. listopad) – 09.00 do 18.00h
zimsko (1. studeni – 31. ožujak) – 09.00 do 16.00h

Odrasli – 30 kn
Studenti i školska djeca – 15 kn
Organizirane grupe predškolske djece – 10kn

Nije omogućen

Stručno vodstvo:

Naplaćuje se 100kn po grupi (grupa max 50 osoba)