Dvorac Veliki Tabor

Veliki Tabor na 333 mmetara nadmorske visine već stoljećima bdije nad Hrvatskim zagorjem. Nekada, u davno srednjovjekovno i renesansno doba, bio je najzapadnija točka fortifikacijskog sustava koji se rasprostirao do istočnih obronaka Ivanščice, a obuhvaćao je i utvrđenja: Mali Tabor, Kostelgrad, Goricu, Cesargrad, Lobor-grad, Oštrc, Pustu Belu, Milengrad, Greben-grad i Konjščinu. Danas se s njegovih kula na zapadnom rubu Hrvatskoga zagorja pružaju veličanstveni vidici prema jugu preko Cesargradske gore čak do Medvednice, na zapadu preko Ivanščice na daleku i maglovitu dravsku i mađarsku ravnicu ili pak duboko u Štajersku. A u prvom planu pogled seže na pitome zagorske brežuljke Desinićke gore, Kunagore, Kostelske gore i Vinagore, zapadnoga Hrvatskog zagorja.

Veliki Tabor, prvorazredni spomenik najviše kategorije, jedan je od najočuvanijih srednjovjekovnih gradova u nas i predstavnik fortifikacijske arhitekture kasnoga srednjeg vijeka. Od svih dvoraca Hrvatskoga zagorja upravo Veliki Tabor izaziva najviše emocija i najbolje nas odvodi u tajanstvenu feudalnu prošlost. “Stoji i blješti i danas, pričinja se izdaleka, kao da je on još živ, da nam donosi cio život minulih dana, priviđa se, kao da će nas tuž stara vlastela vedro dočekati… Ali sve je to tek priviđenje.”  Impresionira monumentalnošću, ljepotom i postojanošću, iako već dva stoljeća nema pravih gospodara.

Povijest
Ne zna se jesu li grofovi Celjski gradili Veliki Tabor, ali se zna da su ga posjedovali sredinom 15. stoljeća. Pošto je rod Celjskih izumro, Veliki Tabor je, kao i svi tadašnji gradovi, pripao Matiji i Ivanišu Korvinu. Godine 1504. hrvatski ban Ivaniš Korvin dodijelio je Veliki Tabor obitelji Ratkaj koja je u njemu živjela do 1793. godine, kada je umro posljednji član u narodu omiljene plemićke obitelji. Veliki Tabor je bio sjedište Ratkaja, iako su u okolici posjedovali još Mali Tabor, Miljanu i Veliku Horvatsku.

Nakon Ratkaja Veliki je Tabor često mijenjao gospodare. Najprije je bio pod upravom kraljevske komore, zatim ga je od kralja Franje II. dobio ministar Thugut, pa je bio ponovno svojina komore sve do kraja 19. stoljeća, kada ga kupuju zagrebački trgovci braća Grunwald i drže ga do Prvoga svjetskog rata. U ratno se doba upotrebljavao kao zatvor, da bi do 1927. godine ponovno bio bez skrbnika. Te godine dvorac kupuje slikar Oton Iveković na licitaciji za sto tisuća, a vlada je dodala deset tisuća za nužne popravke. Iako ga je rodni kraj privlačio i inspirirao, Iveković je jedva uzdržavao dvorac. Zbog bolesti je napustio Veliki Tabor i preselio se 1935. godine u rodni Klanjec, gdje je nakon četiri godine umro. Ivekovići su prodali Veliki Tabor 1938. godine u bescjenje banskoj upravi, ali ga nijedan odsjek te uprave nije htio preuzeti, pa ga je banska uprava dala časnim sestrama reda kćeri milosrđa iz Blata na Korčuli, koje su za vrijeme Drugoga svjetskog rata liječile partizane, a nakon rata do 1950. godine brinule se o šezdesetoro djece koja su ostala u ratu bez roditelja. Ni tada, a ni do nedavno Veliki Tabor nije našao prave gospodare. Godinama je propadao jer ga entuzijazam zaljubljenika, zavičajna zbirka i povremene izložbe nisu mogle očuvati. Kao dio Muzeja Hrvatskoga zagorja dvorac se obnavlja.

Arhitetonska obilježja
Prema arhitektonskim oblicima, tehnici gradnje i načinu fortifikacije Veliki Tabor potječe iz druge polovice 15. stoljeća. Usprkos kasnijim dogradnjama i pregradnjama, osobito u 17. i 18. stoljeću kada se srednjovjekovna utvrda pretvarala u dvorac, Veliki Tabor je očuvao kasnogotičke oblike i arhitektonsku kompoziciju. Grad je sagrađen na uskom, a dugačkom zaravanku brijega. Prema crtežu iz 1782. godine cijeli je zaravanak bio ograđen zidom. Ulaz u grad sa zapada branila je kula. Uzduž zida s unutrašnje strane nalazilo se još nekoliko kula i staja prislonjenih uza zid. Na istočnom kraju zaravanka, unutar zida, bila je smještena utvrda. Vanjskog zida i kule danas više nema ali se naziru njihovi tragovi.

Jezgru dvorca čini peterokutna građevina prstenasto opkoljena zidovima i kulama, formirajući unutrašnje dvorište nepravilnog oblika. Peterokutna jezgra je najstariji dio dvorca koji je uvijek služio prije svega za stanovanje, a tek onda za obranu. Prvotno je imala samo dva kata i iz tog najstarijeg vremena potječu gotički prozori i kameni dovratnik u unutrašnjosti. U renesansno doba dograđen je treći kat. Iz tog je doba bifora ukomponirana u kvadrat i ukrašena rozetama. Na trećem katu bila je kapelica oslikana u 17. stoljeću. Oslikano je bilo istočno i južno pročelje peterokutne središnje kule s nizom dvostrukih stupova kroz sve tri etaže. Pri vrhu kule, u konkavi brida, naslikan je i sunčani sat. Tri strane prvoga unutrašnjeg dvorišta zatvaraju kolonade.

Vanjski plašt dvorca, koji obavija peterokutnu jezgru, načinjen je od četiri kule, zidova, galerija i prostorija građenih tijekom nekoliko stoljeća. Dvije zapadne kule, tlocrtno u obliku polukruga, postavljene su za obranu peterokutne jezgre. Obje kule imaju u svakoj etaži po jednu prostoriju, od kojih donja ima strijelnice, a gornja prozore. Na vijencu kule bliže današnjem ulazu očuvani su klesarski znakovi iz kasnogotičkoga doba. U dva gornja kata najmanje južne kule smještena je Kapela sv. Ivana potkraj 17. ili u 18. stoljeću i pritom vjerojatno napuštena stara kapela u peterokutnoj jezgri. Drveni toranj iznad kapele postavljen je u 19. stoljeću. Najveća, istočna kula bila je od početka određena za teške topove, što dokazuju velike strijelnice kojih na ostalim kulama nema. Gornji katovi dvorca su širi, jer su sagrađeni na kamenim konzolama. Između svakog drugog para konzola na gornjem katu nekad su bili otvori za obranu. Sve konzole nisu nastale u isto doba, pa imaju različita oblikovna i konstruktivna obilježja. Iznad ulaza u dvorac stoji grb Ratkaja (zdenac s koloturom), a lijevo od njega nečitak grb, vjerojatno kasnijih gospodara Thuguta. Ulaz u dvorac oduvijek je bio na istome mjestu, samo što je tijekom vremena ulazni dio dvorca najviše dograđivan i mijenjan.

Zanimljivosti i legende
Ni uz jedan dvorac u Hrvatskom zagorju nije vezano toliko priča i legendi kao uz dvorac u Velikom Taboru. Već sam pogled na njega budi maštu kao u dječjoj priči. Stoljećima je stara priča o Veroniki Desinićkoj koja je zazidana u stijenu iznad viteškog salona, između peterokutne kule i ulaza. Od nekoliko verzija najčešća je ona priča prema kojoj je mladi grof Fridrich Celjski zbog lijepe Veronike dao ubiti svoju ženu Elizabetu, jedinicu kćerku kneza Stjepana I Frankopana. Saznavši to, Fridrichov otac knez Herman Celjski dao je udaviti Veroniku koja je potom zazidana u gradu. Još je jedna priča o Veroniki Desinićkoj, ali ovaj put kao o čarobnici koja je spasila Taborgrad od Turaka. Provalivši kroz obrambeni zid, Turci su došli do ispred samoga grada. Veronika je na prozoru rezuckala slamu na sitne komadiće. Kad su se Turci približili, prosula je na njih izrezanu slamu koja se pretvorila u jato stršljena i tako otjerala Turke. Zabilježimo još jednu priču prije negoli se zaboravi. Koji put je priča, ali često i istina, da su zagorski dvorci podzemnim hodnikom bili povezani s najbližom vodenom površinom. Dugo godina nije se znalo gdje je tunel u Velikom Taboru. Problem je riješila guska koja je pala u bunar u dvorištu dvorca, kada su u Velikom Taboru živjele opatice. Iz bunara guska je pronašla tunel koji je vodio do potoka u selu Košnička Gora. Djeca i danas traže izlaz kraj potoka, ali se on opet izgubio, vjerojatno do neke nove guske.

Iako se mnogo toga nije dogodilo, priče se i rado pričaju i rado slušaju. Posjetitelji će po njima pamtiti Veliki Tabor prije nego po godinama, imenima ili zamornim podacima. A Veliki Tabor i poslije toliko stoljeća odolijeva svim nedaćama.

Povijest perivoja
Uz Veliki Tabor nikad nije bio podignut perivoj. Postojali su maleni korisni vrtovi (povrtnjaci te vrtovi mirodijskoga i ljekovitoga bilja). Budući da se dvorac nalazio na vizualno istaknutom mjestu odakle se pružaju pogledi na lijep i slikovit krajolik perivoj nije niti bio potreban. Okolni krajolik bio je u funkciji perivoja.