Dvorac Turković, Kutjevo

Kutjevo se pamti i prepoznaje po nekoć uzornom vlastelinstvu i čuvenom kutjevačkom vinu čija tradicija seže od srednjovjekovnih, pa čak i rimskih vremena od kada je požeška “zlatna dolina” (vallis aurea) cijenjena kao lijep i plodan krajolik. Smješteno u sjeveroistočnom “kutu” Požeške doline, na pola puta između Požege i Našica, južnim obroncima Krndije i Papuka stiješnjeno u uskoj dolini rječice Kutjevčanke, Kutjevo bilježi više od sedam i po stoljeća svoje prošlosti vezane uz feudalni posjed. Od cistercitskog samostana iz 13. stoljeća do danas izmjenjivala su se razdoblja uspona i uzornoga gospodarenja (u doba cistercita, isusovaca i obitelji baruna Turković) s vremenima nazadovanja i zapuštanja stečenih dobara (tursko doba, 19. st. i druga polovica 20. st.). Kutjevo je danas neveliko mjesto za kojega su se još isusovci u 18. stoljeću zalagali da se proglasi gradom, ali nikad se nije uspjelo razviti više od trgovišta. U srednjovjekovnim spisima dolazi najčešće pod imenom Gotho, rjeđe Kothoa. U protezi vremena ime naselja i samostana je ispisivano na više načina: Gotto, Coto, Kotho, Kothoa, Cuttieva, Cuttijeva, Kutoa, Kuteva, Kutjeva, Kutiva, Kutjevo. Cijeli arhitektonski sklop izgradili su Isusovci u razdoblju od 1704. do 1735.

Povijest
Utemeljenjem cistercitskog samostana 1232. godine započinje znana nam povijest Kutjeva i kutjevačkog vlastelinstva. Dvanaestorici opata iz cistercitskog samostana Zircz (Zircium) u Bakonjskoj šumi kod Blatnog jezera u Mađarskoj, povjereno je da osnuju samostan (opatiju) u Kutjevu koji se nalazi u “štovanja vrijednoj Požeškoj dolini”. U starom spisu iz 1232. godine samostan se naziva Abbatia Beatissime Virginis Marie Vallis honesta de Gotho. U 15. stoljeću kao patroni crkve se spominju udovica Ladislava Gorjanskog (1460.) i Lovro Iločki (1493.). Zbog opasnosti od Turaka cisterciti su napustili Kutjevo 1529., a 1536. godine zauzeli su ga Turci i porušili cistercitsku crkvu i samostan. Dušobrižničku službu u tursko doba u Kutjevu obavljaju franjevci iz Velike, Požege, Cernika i Našica. Nakon 150 godina turske okupacije, 1686. godine zavrašava se srednjovjekovna povijest Kutjeva.

Opustošen kutjevački posjed dodijelio je 1689. godine kralj Leopold I. zagrebačkom kanoniku Ivanu Josipu Babiću koji je imenovan naslovnim opatom kutjevačkim i vlastelinom kutjevačke gospoštije. Na Babićev poziv 1698. godine u Požegu su stigli Isusovci s ciljem da utemelje osnovnu školu i gimnaziju. Darovnicama kralja Leopolda I. od 7. veljače i 13. listopada 1700. kutjevačko imanje dodijeljeno je Družbi Isusovoj u Požegi kako bi prihodima gospoštije uzdržavali požešku gimnaziju. Ukidanjem isusovačkog reda 1773. godine prestaje i njihova nazočnost u Kutjevu. Nakon što je kralj Josip II. u Austrijskoj Monarhiji raspustio ne samo isusovački nego i druge crkvene redove, utemeljena je zaklada u čiju korist su zaplijenjena sva takva imanja. U Hrvatskoj je to bila “Hrvatsko-Slavonska naukovna zaklada” kojom je do 1880. upravljala Ugarska komora, a zatim Zemaljska vlada u Zagrebu. Isusovačkim posjedom u Kutjevu upravljala je Naukovna zaklada do 1882. godine koja je često davala posjed u zakup. Od 1798. do 1812. godine kutjevačko dobro je bilo u zakupu Jakoba grofa Svetića de Nemes-Sagod, koji je posjedovao nekoliko obližnjih gospoštija: Pleternicu, Trenkovo, Veliku i Pakrac. Nakon njega do 1836. Kutjevo je u zakupu grofova Nikole i Karla Szécsen de Temerin. Temeljem odluke Zemaljske vlade u Zagrebu dobro Kutjevo je prodano na javnoj dražbi 1882. godine Vjenceslavu Turkoviću i Franji Türk iz Karlovca za tadašnjih 1.350.000 forinti. Posjed je tada zauzimao površinu od 25.283 katastarskih jutara od čega je 20.796 jutara bilo pod šumom. Od opreme vlastelinsko dobro je tada raspolagalo samo sa tri para konja, dva pluga i nekoliko običnih kola s razmjerno dobro uređenim vinarskim podrumom. Imanjem su do 1925. godine upravljali Vjenceslavovi sinovi Milan i Petar Dragutin, a od 1925. do 13. rujna 1945. Milanov sin Zdenko Turković. U šezdeset tri godine obitelj baruna Turković uzdigla je kutjevačko dobro i dovela ga najvećeg uspona u povijesti posjeda. Gospodarski procvat bio je prekinut s Prvim svjetskim ratom, a Drugi svjetski rat i nove političke prilike označile su kraj kutjevačkog vlastelinstva, koje je pretvoreno u socijalističko poljodjelsko dobro.

Veličina i gospodarska snaga kutjevačkog posjeda mijenjali su se tijekom vremena. U doba kada su Kutjevom upravljali isusovci gospoštija je osim Kutjeva obuhvaćala 35 sela na prostoru između planine Krndije na sjeveru i rijeka Londže i Orljave na jugu. Godine 1736. na posjedu je bilo 636 domaćinstava, a obrađivalo se 517 motika vinograda i 1840 jutara oranica. Na posjedu je bilo 19.035 stabala šljiva, 39 mlinova vodenica te 642 konja, 725 volova, 1463 krava i junadi, 1040 ovaca i koza i 1029 svinja. Četrdesetih godina 18. stoljeća zabilježeno je 225 sesija zemljišta i 675 kmetova koji su obrađivali 2656 jutara oranica i 3001 kosaca livada. Još 1716. godine na posjedu je zabilježeno 405 košnica pčela. Prilikom popisa kutjevačke gospoštije 1773. godine, kada je ukinut isusovački red, zabilježeno je na posjedu: dudinjak uz rezidenciju u Kutjevu s 1726 dudovih stabala, šljivici u 11 sela s 9573 stabala, 213 jutara kvalitetnih oranica, 250 kosaca livada, dva vinograda (u Kutjevu 300 kopača i u Venju 160 kopača), majur u Kuli sa sto švicarskih krava muzara i brojnom stokom različitih vrsta.

U doba obitelji Turković kutjevačko vlastelinstvo je bilo jedno od najnaprednijih dobara u Hrvatskoj što je značilo i jak poticaj za unapređenje poljodjelstva u požeškom kraju. Na početku 20. stoljeća vlastelinstvo je zauzimalo površinu od 25.507 jutara (j.) i 368 četvornih hvati (čhv.) ili oko 14.667 hektara. Od te površine bilo je: 18931 j. i 65 čhv. šuma, 3907 j. i 660 čhv. oranica, 446 j. i 1447 čhv. livada, 180 j. i 300 čhv. vinograda, 1875 j. i 523 čhv. nasada mladica, 11 j. i 255 čhv. pašnjaka, 56 j. i 344 čhv. vrtova i perivoja te 118 j. i 1576 čhv. ostalih površina (putovi, gradilišta i dr.). Na posjedu su bila četiri majura: Ivanindvor-Gradac, Ferovac, Briest i Vlajevac. Šumsko gospodarenje temeljilo se na racionalnom i planskom korištenju šumskih sastojina. Vinogradarstvo i podrumarstvo bili su najunosnija gospodarska djelatnost vlastelinstva. Kutjevačka vina (graševina i ružica) i kutjevačka rakija “de Gotho” dobili su brojna odličja na gospodarskim izložbama.

Početkom 20. stoljeća na vlastelinstvu je bilo oko 500 hektara plantaža voćaka sa 247.306 stabala (pretežito šljive, jabuke i kruške). Uzgajale su se i maline, kesteni i lešnjaci. Uzgajale su se ratarske kulture i stoka, a nisu bili zanemareni lov i ribolov. Uprava vlastelinstva bila je u Kutjevu, a središnja uprava u Zagrebu.

Današnji dvorac u Kutjevu dio je nekadašnjeg isusovačkog sklopa koji se sastojao od samostanske crkve, rezidencije (kasnije dvorac) te gospodarskih zgrada i vrtova, a nastao je na ostatcima cistercitske opatije. Ona se u izvješćima iz 1660. i 1700. godine spominje kao ruševina u kojoj su vjerojatno vinski podrumi bili najsačuvaniji. Isusovci su 1704. godine započeli sa čišćenjem ruševina kako bi osposobili staru cistercitsku crkvu. Započeli su 1721. godine gradnju nove barokne crkve na ostatcima stare i istovremeno su podizali rezidenciju i ostale pomoćne gospodarske zgrade tako da je cijeli arhitektonski sklop bio dovršen 1735. godine. On je postao administrativno središte gospodarstva i ljetnikovac isusovačkog kolegija iz obližnje Požege.

Arhitetonska obilježja
Trokrilna rezidencija (dvorac) na jugu, crkva na sjeveru te stari srednjovjekovni zidovi s pomoćnim zgadama i malom okruglom kulom na sjeveroistoku, definiraju osnovni tlocrt u obliku nepravilnog kvadrata s unutrašnjim dvorištem. Ovakav oblik i gabarit u većoj mjeri je određen srednjovjekovnim ostatcima građevina. Rezidencija sa crkvom, koja je 1786. godine postala župna crkva, je zauzimala središnje mjesto isovačkog sklopa. Uži dio toga sklopa imao je gospodarski karakter i bio je većim dijelom definiran zidom uz kojega su, s unutrašnje strane, bile smještene manje pomoćne zgrade, povrtnjak, jezerce s kornjačama, kuglana i zatvor u kuli. Početkom 18. stoljeća isušeno je i djelomično zatrpano grabište nekadašnjeg skromnog utvrđenja iz kraja 15. ili početka 16. stoljeća.

Glavno južno krilo isusovačke rezidencije (vlastelinskog dvorca) nalazi se u osi glavne ulice kojom se s juga, iz Požeške doline, ulazilo u naselje. Reprezentativno južno pročelje dvorca simetrično je oblikovano sa jedanaest prozorskih osi, sa središnjim erkerom u obliku tornja i sa uglovnim rizalitima (zabatima) kojima bočna krila dvorca izlaze na glavno pročelje. Ovakvom organizacijom glavnog pročelja ponavlja se shema fasade matičnog cistercitskog samostana Citeaux u Francuskoj. Vjerojatno je i kutjevačka srednjovjekovna opatija imala slično glavno južno pročelje. Specifičnost i reprezentativnost glavnom pročelju daje barokna jabučasta lukovica tornja te zvonik crkve koji se pojavljuje u drugom planu.

Isusovačka rezidencija, tlorisno u obliku slova U, bila je ustrojena u tri razine: prizemlja, kat i potkrovlje. Tlocrt prizemlja i kata pokazuju jednostavnu shemu: uz arkadni hodnik u prizemlju i na katu (kasnije zazidan) s dvorišne strane zgrade, nižu se prostorije s prozorima na vanjskim pročeljima. U dvorac se ulazilo kroz ulaz (vežu) po sredini glavnog južnog krila, a postojao je i stari ulaz na zapadnom krilu. Glavna dvorana na katu je bila refektorij (blagovaonica), smještena u osi južnog pročelja osvjetljena prozorima središnjeg tornja (erkera).

Tijekom 19. stoljeća, prije dolaska obitelji Turković, glavno pročelje rezidencije je izmijenjeno: odstranjeni su barokni ukrasni pilastri, a lukovica središnjeg tornja zamijenjena je piramidalnim krovićem. Od 1886. do 1888. godine, dakle u doba obitelji Turković, dvorac i crkva doživljavaju historicističku obnovu. Barokna lukovica zvonika crkve zamijenjena je tada piramidalnim krovićem sačuvanim do danas. Dvorac je obnovljen i opremljen za stanovanje i za poslovni prostor. U dvorcu se uređuje knjižnica, arhiv, arheološka zbirka i zbirka narodnih rukotvorina. Početkom 20. stoljeća obnovu dvorca vodio je arhitekt Viktor Kovačić. Krajem listopada 1918. godine, u vrijeme raspada Austro-Ugarske Monarhije, dvorac je bio opljačkan i spaljen: bočna krila dvorca su srušena, krovište južnog krila je izgorilo, barokni bačvasti i križnobačvasti svodovi su srušeni, interijer uništen. Jedino je crkva ostala bez većih oštećenja. Do 1922. godine Turkovići su osposobili dio dvorca za stanovanje, a cijeli je dvorac bio obnovljen do 1925., ali s pojednostavljenim glavnim pročeljem i bez dogradnje bočnih krila. Poslije Drugoga svjetskog rata dvorac se koristi kao skladište i uredski prostor. Pokušaj obnove dvorca 1965.-1966. godine nije uspio. Uspjelo je to djelomično devedestih godina 20. stoljeća kada je nekadašnji isusovački sklop obnovljen u duhu barokne matrice prema nacrtu iz 1773. godine, a na temelju povijesno-arhitektonskih i arheoloških istraživanja te projekta obnove Davorina Stepinca i Zlatka Uzelca.

Perivoj
Ispred glavnog (južnog) pročelja dvorca, na dotadašnjem velikom gospodarskom dvorištu, obitelj Turković krajem 19. stoljeća podiže mali perivoj veličine oko dva hektara. Unutar kamenog ogradnog zida, napravljenog 1735. možda još na temeljima cistercitske ograde samostanskog sklopa, rubom su sađena stabla, dok je središnji prostor ispred dvorca uređen s neohistoricističkom rondelom. Taj cvjetni parter glavnog pročelja dvorca, čest motiv starih fotografija i razglednica, bio je uništen 1918. godine prilikom razaranja dvorca, a obnovljen je sa živicama od šimšira (Buxus sempervirens) dvadesetih godina 20. stoljeća.