Katedrala Uznesenja BDM, Zagreb

Zagrebačka katedrala najvelebnije je i stilski najrječitije arhitektonsko ostvarenje crkvenog graditeljstva gotičkog stila jugoistočno od Alpa. Tlocrtnom dispozicijom svetišta, s vitkim križno-rebrastim svodovljem unutar triju poligonalnih apsida otvorenih uskim prozorima, nalik je rješenjima iz Francuske (grad Troyes), razradom naknadno podignutih, visinski izjednačenih lađa, odgovara konstrukcijskim rješenjima suvremenog njemačkog graditeljstva, dok maštovita skulptura odražava dodire s češkim školama. Sve to govori, ne samo o ranom prodoru gotike na hrvatski sjever i internacionalizaciji umjetnosti, nego i o onodobnoj važnosti Zagrebačke biskupije i ugledu i moći njezinih biskupa. Od samog početka katedrala je bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji, odnosno Uznesenju Marijinu (pučki Velika Gospa). Sv. Stjepan, ugarski kralj, bio je, premda istican na prvom mjestu, tek drugi patron.

Gradnja katedrale započeta je nakon osnivanja biskupije 1094. godine, ali smatra se da kralj Ladislav nije ispočetka gradio crkvu nego je već postojeću predodredio za stolnu crkvu. Tek nakon njegove smrti započeta je gradnja nove prvostolnice. Izgradnja je završena 1217. godine, a dolaskom Tatara 1242. godine ta novoizgrađena crkva biva potpuno uništena pa je biskup Stjepan II., za potrebe katedralnog bogoslužja, dao podignuti kapelu svetog Stjepana Prvomučenika. Ta građevina romaničko-gotičkih oblika danas je ugrađena u Nadbiskupski stol. Biskup Timotej dao je izgraditi novu katedralu u koju su bili ukomponirani ostaci predtatarske katedrale, a posvetio ju je sv. Stjepanu, ugarskom kralju. Uspio je izgraditi središnju i dvije pokrajnje apside s oltarima te sakristiju. Vjeruje se da su freske u toj sakristiji iz vremena biskupa Augustina Kažotića (1303. – 1322.). Biskup Eberhard zaslužan je za izgradnju triju crkvenih lađa, a za vrijeme biskupa Osvalda Thuza cijela je građevina natkrivena. U to vrijeme započeta je gradnja zvonika na južnoj strani pročelja koji je tek dovršen u 17. stoljeću kao renesansno – barokno zdanje. Zbog Turske opasnosti, biskup Thuz započeo je gradnju katedralnih utvrda. Gradnja je trajala sve do 1517. godine kada ih je završio upravitelj Zagrebačke biskupije ostrogonski nadbiskup Toma Bakač. Pred ulazom u katedralu dao je izgraditi kulu koja je nazvana njemu u čast -  Bakačeva kula. No, ona je srušena 1906. godine za vrijeme posljednjeg preuređenja katedrale.

Tijekom 17. stoljeća katedrala je više puta stradavala u velikim požarima, ali tijekom obnova unutrašnjost joj je bila obogaćivana vrijednim inventarom – baroknim oltarima (drvenim i mramornim) i propovjedaonicom kipara Mihaela Cusse koja se i danas nalazi u srednjoj lađi. Biskup Aleksandar Alagović nabavio je sliku Uznesenja Marijina koja je bila postavljena na glavnom oltaru. Nadbiskup Juraj Haulik prodao je oltarnu sliku te na tom mjestu dao  napraviti neogotički glavni oltar. Također je 1855. godine nabavio velike orgulje i kor. Arhitektura orguljnog ormara neogotičkih je stilskih oznaka. Za vrijeme Haulika oslikani su prozori svetišta i to su, ujedno, i najstariji vitraji u Hrvatskoj.

Godine 1880. grad Zagreb je zahvatio katastrofalni potres i katedrala biva teško oštećena pa je obnovljena prema nacrtima Hermanna Bollea, a unutrašnje uređenje dobiva obilježje neogotike. To je posebno došlo do izražaja oblikom pročelja i dvaju neogotičkih zvonika, čime je 1902. godine definiran izgled katedrale kavu danas poznajemo. Kako je pri Bolleovoj izgradnji korišten izuzetno nekvalitetan kamen, ubrzo su zvonici i zapadno pročelje počeli propadati. Prva obnova dijela južnog zvonika započela je 1938. godine koja je zbog dolaska komunističke vlasti prekinuta. Nastavljena je 1968. godine kada je obnovljen vrh sjevernog zvonika, a potom je obnovljen i dotrajali krov. Godine 1987. nadbiskup Franjo Kuharić osnovao je Odbor Zagrebačke nadbiskupije za obnovu katedrale. Uskoro je osnovan i Odbor za praćenje radova na obnovi katedrale. Nakon odabira projektanata i izvođača obnova je započela 1990. godine i od tada ona teče po fazama i prioritetima, a od 1999. godine izlazi i časopis „Naša katedrala“ i prati složenije radove obnove.