NP Krka

Nacionalni park Krka proglašen je 1985. god. i sedmi je nacionalni park u Hrvatskoj. Nacionalni park Krka smješten je na području Šibensko-kninske županije i obuhvaća površinu od 109 km2 najljepšeg toka rijeke Krke i donji tok rijeke Čikole. Nacionalnim parkom proglašen je 1985. god. i sedmi je u Hrvatskoj, dok su pojedini dijelovi rijeke Krke zaštićeni od 1948. godine.

S potopljenim dijelom ušća Krka je duga oko 72,5 km i po dužini je 22. rijeka u Hrvatskoj. Izvire u podnožju planine Dinare, 3,5 km sjeveroistočno od Knina. Sa sedam sedrenih slapova i ukupnim padom od 242 m, Krka je prirodni i krški fenomen. Sedreni slapovi rijeke Krke temeljni su fenomen ove rijeke. U Nacionalni park Krka ulazi se s triju ulaza. Tijekom posjeta možete razgledati mnoge sadržaje, a najzanimljiviji su Skradinski buk, Roški slap, šetnja edukativnom stazom te prezentacija etnološkog blaga. Turističke obavijesti o izletima, kretanju brodova i ostale obavijesti možete dobiti u Informacijskom centru Skradin.

BILJNI SVIJET PARKA
Zahvaljujući biljno-geografskom položaju i velikom broju različitih staništa, uz rijeku Krku nalazi se izuzetno raznolik i slikovit biljni svijet sa 860 svojti. Tok rijeke Krke se nalazi na prijelazu područja vazdazelene mediteranske i listopadne submediteranske vegetacije. Prirodna šumska vegetacija utjecajem čovjeka danas je znatno izmijenjena. Ipak, uz rijeku Krku nalazi se izuzetno raznolik biljni svijet (860 svojti) te privlači stručnjake i posjetitelje.

Piramidalni zvončić (Campanula pyramidalis) jadransko-ilirski je endem. Raste na pećinama, u pukotinama stijena i zidova u obalnom području, ali se na Velebitu uspinje i do 1000 m nadmorske visine. U Nacionalnom parku Krka piramidalni zvončić nalazimo na cijelom području u pukotinama stijena i zidova, na kamenitim obroncima i kamenarskim pašnjacima i u otvorenim listopadnim šikarama. Ova dvogodišnja ili trogodišnja biljka naraste do 150 cm. Stabljika je uspravna, snažna, jednostavna ili razgranjena poput metlice, tupo bridasta i gola. Listovi su goli, prizemni na dugim peteljkama, široko srcastog oblika, tupog vrha i grubo pilastog ruba. Listovi na stabljici su na kratkim peteljkama, jajasti ili kopljasti, pri dnu srcasti i pilastog ruba. Cvjetovi su na kratkim stapkama, obično po tri, u pazušcima gornjih kopljastih listova, združeni u uspravan visok grozd ili piramidalnu metlicu. Vjenčić je široko zvonast, promjera do 3 cm, gotovo do polovice rascijepljen u šiljate trokutaste režnjeve. Svijetlo je  modroljubičaste ili blijedomodre boje. Cvate u srpnju i kolovozu.

Uskolisno zvonce (Edraianthus tenuifolius) u Nacionalnom parku Krka nalazimo na Žurića brdu i Roškom slapu na  kamenjarskim pašnjacima. Biljka je niska trajnica (do 15 cm), poleglih stabljika, gusto obraslih dlačicama. Listovi su uski, linearni, uz rub obrasli dlakama. Dugi su od 8 do 12 cm, a široki oko 1,5 mm. Cvjetovi su na vrhu stabljike, zvonasti, više njih skupljenih u glavičast cvat, okružen ovojnim listovima, pri dnu širok, srcolik, a prema gore sužen u izdužen šiljak. Cvijet je modro-ljubičaste boje. Cvate u lipnju i srpnju. Plod je tobolac s brojnim sjemenkama.

Prevladavaju tri šumske zajednice: mješovita šuma crnike i crnoga jasena (Orno-Quercetum ilicis), mješovita šuma medunca i bijeloga graba (Querco-Carpinetum orientalis), šuma crnoga graba s jesenskom šašikom (Seslerio-Ostryetum).

Šumske zajednice hrasta medunca i bijeloga graba, zbog stoljetnog iskorištavanja, rijetke su i najčešće u obliku niskih šuma i šikara. Zajednice mješovitih šuma crnike i crnoga jasena razvijene su na strmim, osunčanim, a zajednice šuma crnoga graba s jesenskom šašikom na zasjenjenim obroncima i tipično su obilježje Hrvatskog primorja. Uz navedene šumske zajednice, veće površine oko Skradinskog buka zauzimaju, u prvoj polovici 20. st. sađene, šume alepskog (Pinus halepensis) i crnog bora (Pinus nigra), a uzvodno do Roškog slapa, uz rubove riječnog toka, poplavne šume i šikare u kojima se ističu vrbe (Salix alba, S. cinerea, S. fragilis, S. purpurea), crna joha (Alnus glutinosa), crna i bijela topola (Populus nigra i P. alba) i poljski jasen (Fraxinus angustifolia).

Šikare su uglavnom zajednica šibljak drače (Paliuretum spinae-christi) koju obilježavaju trnovit grm drača (Paliurus spina-christi), primorska šmrika (Juniperus oxycedrus), smrdljika (Pistacia terebinthus) i bijela metla (Osyris alba). Na kamenjarskim travnjacima, koji su korišteni kao pašnjaci, razvijene su dvije zajednice: na podlozi s više sitnog tla pašnjak smilice i ilirske vlasulje (Koelerio-Festucetum illyricae),a na ogoljeninijim površinama, sa sitnim tlom u škrapama, kamenjarska zajednica kovilja i ljekovite kadulje (Stipo-Salvietum officinalis).

Uz obale rijeke Krke nalaze se i manje površine vlažnih i močvarnih travnjaka (livada košanica), izuzetno slikovitih primorskih livada djeteline i klasulje (red Trifolio-Hordeetalia) u sastavu kojih se nalaze bijela djetelina (Trifolium repens), primorska vlasnjača (Poa silvicola), žabnjaci (Ranunculus repens, R. acris, R. sardous, R. neapolitanus), ljetni drijemovac (Leucojum aestivum), močvarni kaćun (Orchis laxiflora),  razmaknuti šaš (Carex distans) i runjavi šaš (Carex hirta) i dvije ilirsko-jadranske endemične biljke- livadni procjepak (Scilla litardierei) i pospihalova pukovica (Peucedanum coriaceum subsp. pospichalii).

Močvarna vegetacija. Na obalama riječnog korita razvijena je zajednica ljutka (Cladietum marisci, Msriscetum), na koju se nadovezuju sastojine dugolisnog kukavca (Cyperus longus) i ljepuška (Hydrocotyle vulgaris). U sastojinama trščaka, na mjestima gdje voda i za najsušeg razdoblja u pravilu ne presušuje, već leži na površini tla, razvijena je zajednica običnog oblića i trske (Scirpo-Phragmitetum mediterraneum) u sastavu koje se nalazi trska (Phragmites australis), obični oblić (Scirpus lacustris), uskolisni i širokolisni rogoz (Typha angustifolia, T. latifolia), močvarna žuta perunika (Iris pseudacorus) i obični žabočun (Alisma plantago-aquatica). Iza pojasa trščaka u nešto dubljim sporo tekućim ili stajaćim vodama razvijaju se zajednice vodenjara.

Posebno je uočljiva zajednica krocnja i lokvanja (Myriophyllo-Nupharetum), u kojoj se ističu bijeli lopoč (Nymphaea alba), žuti lokvanj (Nuphar luteum), prstenasti i klasasti krocanj (Myriophyllum verticillatum i M. spicatum), borak (Hippuris vulgaris), žabovlatka (Callitriche polymorpha), vodeni dvornik (Polygonum amphibium), tankolisni žabnjak (Ranunculus trichophyllus).

VEGETACIJA PUKOTINA STIJENA I POLUŠPILJA
Uzvodno od Roškog slapa rasprostranjena je zajednica modrog lasinja i finog zvončića (Moltkio-Campanuletum lepidae), u čijem sastavu je dalmatinski endem fini zvončić (Campanula lepida) i više ilirsko-jadranskih endema: piramidalni zvončić (Campanula pyramidalis), bjelušina (Inula verbascifolia), pravi buhač (Tanacetum cinerarifolium), ilirska perunika (Iris illyrica), visianijev mrazovac (Colchicum visianii), jadranska ljubica (Viola adriatica), izverugana gromotuljka (Alyssoides sinuata), obojena krabljica (Chaerophyllum coloratum) i vulfenova mlječika (Euphorbia wulfenii). U sastavu zajednice česte su i smeđa slezenica (Asplenium trichomanes), zlatnjak (Ceterach officinarum), razgranjena crkvina (Parietaria vulgaris) i sredozemna bršaka (Reichardia picroides). Na stijenama u kanjonu Čikole posebno se ističu buseni endemičnog modrog lasinja (Moltkea petraea).

U vlažnim i sjenovitim sedrenim polušpiljama na slapovima Krke zanimljiva je zajednica mahovina i gospinog vlaska (Eucladio-Adianthetum), u čijem se sastavu ljepotom ističe paprat gospin vlasak (Adiantum capillus-veneris).

KULTURNO POVIJESNA BAŠTINA

ARHEOLOŠKA NALAZIŠTA
Područje oko rijeke Krke obuhvaća čitav niz važnih arheoloških lokaliteta bez kojih je teško izučavati povijest ovog kraja. Na prostoru Nacionalnog parka nalazi se dvadesetak arheoloških lokaliteta iz svih perioda od pretpovijesti do srednjeg vijeka.

Oziđana pećina
Smještena je na lijevoj obali Krke, ponad Roškog slapa, pri samom vrhu kanjona. Unutrašnjost joj je tunelastog obilka, dužine 59, širine najviše oko 7 i visine do 2,5 metara.

Godine 1988. tijekom rekognosciranja špilja i jama u kanjonu Krke, u Oziđanoj pećini pronađen je ulomak keramičke posude s karakteristikama hvarske kulture (mlađi neolitik) što je bio razlog za zaključak kako je ovaj prirodni objekt služio čovjeku kao stambeni prostor. Ponovno ušavši u špilju početkom 2005. god. istraživači  su  otkrili još nekoliko ulomaka keramike, ovaj put danilske kulturne provenijencije, što je bilo dovoljno da se organiziraju arheološka istraživanja čija su istraživanja izuzetno zanimljiva: pronađen je velik broj ulomaka različitih keramičkih posuda u kojima se jasno ocrtava nazočnost svih neolitičkih kultura, potom eneolitika te ranoga i srednjega brončanog doba, dakle od oko 5000 godina pa sve do 1500 godina prije Krista. Također su pronađeni  kameni artefakti (nožići), kameno oruđe (ručni žrvanj) i mnogo kostiju različitih životinja. Zanimljiv nalaz u špilji su  dva dječja kostura u zgrčenom položaju.

Burnum
Smješten je na području današnjeg sela Ivoševaca. Sagrađen je u I.st. poslije Krista, a danas su vidljivi ostaci lukova koji su pripadali zgradi vojnog zapovjedništva te dobro sačuvan amfiteatar.

Ostaci rimskog vojnog logora Burnuma smješteni su  na desnoj obali Krke na području današnjeg sela Ivoševaca. Sagrađen je na prijelazu iz stare u novu eru, na strateški važnom položaju s kojeg se kontrolirao prijelaz preko rijeke. U logoru  se utaborila XI. legija rimske vojske koja je od 42. godine nakon Kr. nosila počasni naziv Claudia pia fidelis, a nakon njezina  povlačenja zamijenila ju je IV. legija Flavia Felix.

Danas su posebno vidljivi ostaci lukova koji su pripadali zgradi pretorija (zapovjedništva logora). Novija istraživanja u vojnom logoru otkrila su poveći amfiteatar te obilje arheološkog materijala koje upućuje da je logor nastao u Klaudijevo, a proširen je i uljepšavan u Vespazijanovo doba.

Pronađeni monumentalni, lijepo ispisan natpis iz 76./77. godine, koji je stajao na pročelju iznad južnog ulaza u amfiteatar, jasno potvrđuje donaciju cara Vespazijana.

VODENICE
Vodenice (mlinice) na rijeci Krki pripadaju sustavu predindustrijskih postrojenja. Svjedoče o tradicijskom životu i privređivanju do prve polovine 20. stoljeća, s kontinuitetom baštinjenim iz starijih povijesnih razdoblja. Duž toka rijeke očuvano je 30-ak vodenica te više valjavica i stupa.

Najbolje su očuvane, sada obnovljene, vodenice na Skradinskom buku. Važan su spomenik gospodarske prošlosti Šibenika i šibenskog kraja, a u prošlosti su bile jedan od glavnih izvora ekonomske snage grada. Prvi se puta spominju 1251. u dokumentu kojim je kralj Bela III. razgraničio područje Šibenika i Trogira. Tijekom 14. i 15. st. vodenice na Krki bile su značajne za cijelu jadransku obalu jer se u njima mljelo žito iz brojnih gradova od Dubrovnika do Istre.

Postojeće vodenice na Skradinskom buku uglavnom su izgrađene na mjestima starih, srušenih za vrijeme ciparskog i kandijskog rata. Tipičnih su ruralnih stilskih karakteristika, što otežava pobližu dataciju objekata, i prema povijesnim podacima mogu se datirati u vrijeme prestanka turske opasnosti, krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Zidovi objekata građeni su kamenom i sedrom, a  povezani su mješavinom vapna i pijeska ili gline. Krovište i međukatne konstrukcije zgrada su drveni, a pokrov je kupa kanalica (nekada kamene ploče). Gradnja vodenica prati konfiguraciju terena, a iskorištene su i žive stijene i špilje. Pristup vodenicama sada je popločan nepravilnim kamenom.

Najveći očuvan sklop kuća je Gornja kuća na Skradinskom buku, koja se sastoji se od vodenice s mlinom, kuhinje (kužine) na katu, mlinareva stana i staje (štale). U prizemlju je šest obnovljenih mlinova, odnosno mlinskih kola, koji rade na principu drobilice.  Žrvanj radi tako da se materijal trlja i siječe između dva  mlinska kamena, od kojih se jedan okreće (površina je oboma hrapava i oštrih  rubova). Uz vodenicu je sačuvana ustava za sakupljanje vode i šest dovodnih kanala do mlinskih kola. U produžetku, usedrenoj pećini, smještena je stupa gdje se dogotovljavalo domaće sukno i pokrivači. Jak mlaz vode udarao je u palce grede i pokretao dva snažna drvena čekića. Oni su lupali po suknu i na taj ga način smekšavali. Uz stupu se nalaze i koševi u kojima su se prali i omekšavali razni proizvodi od sukna.

VISOVAC
Otočić Visovac smješten je na Visovačkom jezeru. Od 1445. godine na njemu se nalazi franjevački samostan Majke od Milosti i Crkva Gospe Visovačke, koji s prekrasnim krajolikom čine jedinstvenu ambijentalnu cjelinu.

Otok Visovac spada u najvažnije prirodne i kulturne vrijednosti Republike Hrvatske.Na njemu se od 1445. godine nalazi franjevački samostan Majke od Milosti i crkva Gospe Visovačke  koji  s prekrasnim krajolikom Visovačkog jezera čine jedinstvenu ambijentalnu cjelinu.

Tijekom burne povijesti Visovac je bio i ostao otokom mira i molitve, a franjevački samostan tvrđavom duhovnosti i vjere, ali i jednim od ključnih temeljnih kamena opstojnosti Hrvata i očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta.  Samostan posjeduje značajnu arheološku zbirku, zbirku povijesnog crkvenog ruha i posuđa te bogatu knjižnicu s više vrijednih  knjiga i inkunabula.

Središte štovanja Majke Božje na Visovcu je Gospina slika koju su franjevci, prema predaji, donijeli sa sobom kada su se pred turskom najezdom napustili Bosnu i pronašli novo utočište na Visovcu. Zbog stoljetnog štovanja Majke Božje i sam otok Visovac nazivaju Gospinim otokom.