NP Plitvička jezera

Prirodna svojstva područja Nacionalnog parka Plitvička jezera, osebujnost i osjetljivost tog jedinstvenog fenomena, zaslužuju punu pozornost naših posjetitelja. Rekreativni vidik boravka i zadivljenost ljepotom krajolika koji osvaja svojom prirodnom raznolikošću i skladnošću oblika i boja u bilo kojem razdoblju godine, utemeljen je na mnogim međusobno minuciozno uvjetovanim, prirodnim obilježjima.

Osobita je to geološka i hidrogeološka krška pojava. Niz od 16 stepenasto poredanih većih jezera i nekoliko manjih, odvojenih sedrenim barijerama, za koje je bilo odlučno razdoblje od posljednjih desetak tisuća godina, u kojima su vladali ekološki odnosi slični današnjima pogodni za taloženje sedre i nastanak jezera, temeljni su fenomeni Nacionalnog parka. U njihovu stvaranju važnu su ulogu imale i imaju sedrotvorne biljke, alge i mahovine, pa je to veoma osjetljiv biodinamički sustav.

Prijelazni tip klime između primorske i kopnene s mikroklimatskom raznolikošću čini, da je osnovno obilježje ugodno i sunčano ljeto i relativno duga, oštra i snijegom bogata zima. U području su Parka i prostrani šumski kompleksi, od kojih su neki dijelovi zbog svoga prašumskog obilježja zaštićeni kao poseban rezervat šumske vegetacije (Čorkova uvala). Raznolikost staništa i uvjeta za život omogućuje nesmetani razvoj brojnim populacijama biljaka i životinja u vodenim i kopnenim predjelima Parka.

Treba naglasiti da su sve temeljne odrednice Parka vrlo nježan strukturalni i funkcionalni kompleks, osjetljiv za prirodne izmjene i neoprezne ljudske zahvate. S pravom ga je UNESCO proglasio svjetskom prirodnom baštinom.

ZEMLJOPISNI POLOŽAJ
Zemljopisno definirano: jezera su smještena u prostoru jugoistočne Europe, a u dijelu Hrvatske gdje iz sjevernog ravničastog prostora prelazimo u uzdignutiji i okršeni planinski predio. Jezera su smještena na dodiru Korduna i Like te ogulinsko plašćanske udoline na samom izvoru krške rijeke Korane – na visini od 480 do 636 m nad morem – na obroncima Male Kapele i Plješevice.

Cestovni pravci, što sa sjeverne strane od Varaždina preko Zagreba idu prema središnjem i južnom prostoru jadranskog priobalja, vode nas uz Plitvička jezera, a prema njima se slijevaju i putovi što se pružaju od Kvarnera, Gorskog kotara, Slovenije, te obližnje Bosne i Hercegovine, povezujući zapad s istokom ili jug sa sjeverom ovog dijela Hrvatske. Svi ti smjerovi ujedno povezuju turističke zanimljivosti primorsko – jadranske regije s kontinentalnim prostorom uz oscilaciju posjeta prema godišnjim dobima. Odgovarajuće oznake na graničnim mjestima i u svim većim gradskim središtima upozoravaju nas na postojanje Plitvičkih jezera, odnosno na njihovu udaljenost. Tako smo uvijek u mogućnosti donijeti odluku o odlasku ili boravku na njima, bilo u proljeće, ljeto, jesen ili zimi – uvažavajući klimatske uvjete i naše raspoloživo vrijeme

GEOLOŠKA PODLOGA
Geološka podloga područja koje je obuhvaćeno u granice Nacionalnog parka “Plitvička jezera” kao i njegovo šire okružje dio je prostrane karbonatne sredine s naslagama mezozojske starosti na neposrednoj površini. Osnovne vrste stijena koje možemo razlikovati je vapnenac i dolomit s nizom svojih varijabilnosti koje su vidljive u reljefnim razlikama te u odsutnosti ili pojavi vode na površini.

ŠESNAEST PLITVIČKIH BISERA

OD POTOKA I RJEČICA DO JEZERA
Krenemo li od Matice u Plitvičkom Ljeskovcu prema plitvičkim izvorima, izgleda nam kao da svi potoci po jugoistočnim obroncima Male Kapele teku prema Jezerima napajajući ih svojom vodom. Crna rijeka izvire ispod okomitih stijena na visini od 670 m u podnožju ispod Kika s jedne i Bijelih vrhova sa zaseokom Uvalica s druge strane. Teče u smjeru Ljeskovca koritom dugim više od dva kilometra u kojemu je dno na mnogo mjesta prekriveno crnom mahovinom. Bijela rijeka dotječe sa zapadne strane Ljeskovca od 4 km udaljenog prijevoja Čudin klanac, gdje na visini od 700 m najednom izbije “iz zemlje”, pršti i “vrije” izbacujući bijeli pijesak kao pravo krško vrelo. Spojivši se, obje rijeke ispod mosta u Plitvičkom Ljeskovcu, teku dalje kao tok Matice do utoka u prvo plitvičko jezero. U Liman (ili Limun) dragu – dio Prošćanskog jezera, ulijeva se nekoliko kilometara dug tok bezimenog potoka s više stalnih izvora promjenjive izdašnosti. Uza zapadne obale Prošćanskog jezera pritječe još nekoliko povremenih potočnih tokova s padina Prošćanskog vrha. Rječica je stalni potok što utječe u Glibovitu dragu jezera Kozjak s vrlo raspršenim pritocima što vodu donose s istočnih obronaka Bijelih vrhova s visine od 780 m. Oko 6,5 km njezina toka “hrani” desetak stalnih izvora s pritocima Glibovita potoka, Ladeve i Petričeve drage, te Poljančice. Sa zapadne strane jezera Kozjak u nj se ulijevaju potoci Matijaševac, Jasenovac i Lilića potok. Potok Plitvica, dužine 4 km dio je Plitvičkog sustava, jer njegove vode tvore najveći plitvički slap visine 76 m što se iznad Sastavaka na kraju jezera Novakovića brod ruši u kameno udubljenje tvoreći početak toka rijeke Korane. Potok Plitvica izvire kao jako krško vrelo ispod strmih stijena na visini od 606 m u blizini zaseoka Rodić poljana – u podnožju velike gradevine Vile Izvor. Ispod zaseoka Rodić Poljana u Plitvicu se ulijeva potok Sartuk.

GALERIJA VODE, SLAPOVA I ŽUBORA
Plitvička su jezera podijeljena na gornja i donja. Gornja su od Prošćanskog jezera do Kozjaka u blago položenim proširenjima dolomitne podloge, a Donja u vapnenačkom kanjonu, koji se dalje ispod Sastavaka nastavlja kao kanjonski tok rijeke Korane – duge do svog ušća 134 km. Dužina Plitvičkih jezera (prema uzdužnom profilu ing. M. Petrika iz 1952. godine) iznosi 8200 m, a ako se tome pridoda Liman draga na Prošćanskom i Sušanjska draga na Kozjaku, te najudaljenija točka na jezeru Ciginovac – uzdužna linija vodene površine čitavih jezera iznosi 9050 m.

ŠPILJE
Osim uobičajenih morfoloških pojava specifičnih za krški prostor i na području unutar Nacionalnog parka Plitvička jezera naići ćemo na brojne špilje, jame, ponore i ledenice. Do sada nam je ovdje poznato više od pedeset takvih pojava, od kojih je za sada samo manji broj dostupan i interesantan kao turistička zanimljivost.

Zbog različitih vrsta naslaga u kojima se špilje i ostale podzemne pojave javljaju, napomenimo da unutar temeljnog fenomena Plitvičkih jezera njih nalazimo u naslagama sedre ili travertina, te u kompaktnim ali okršenim vapnenačkim sedimentima.

KLIMATSKE KARAKTERISTIKE
Vremenske i klimatske prilike Plitvičkih jezera uvjetovane su položajem jezera na planinskom prijevoju nadmorske visine od 700 do 800 m, oko 50 km zračne udaljenosti od mora, tamo gdje se gorski lanci usporedni s obalom počinju spuštati u blaže valovito kopneno područje. Jadranski utjecaj blage maritimne klime do tamo je znatno oslabljen, tako da prevladava prijelazni tip klime između primorske i kopnene. Iako mikrometeorološke prilike nisu posvuda u Nacionalnom parku jednake zbog različitosti reljefa tla, ipak im je zajedničko obilježje ugodno i sunčano ljeto te relativno duga, oštra i snijegom bogata zima.

STVARANJE FITOGENE SEDRE TEMELJNI JE FENOMEN PLITVIČKIH JEZERA
U Nacionalnom parku Plitvička jezera pregrade između jezera, preko kojih padaju prekrasni slapovi i slapići nastaju na poseban prirodni način. Pod odredenim fizičko – kemijskim i biološkim osobitostima izlučuje se iz vode kalcijev karbonat ili kalcit (CaCO₃) i taloži na dnu jezera, te na potopljenim predmetima. On ujedno izgrađuje podvodne pragove i pregradne (barijere), koje se izdižu iznad vode rastući stalno u visinu i širinu. Pregrade predstavljaju vapnenaste tvorevine, koje su tvrdi, šupljikavi i lomljivi vapnenac, prepun ostataka mikroskopskih alga i okamenjenih vodenih mahovina što rastu na slapovima. Takvu tvorevinu nazivamo sedra, travertin, tufa, bigar, vapneni mačak.

Sedru, koju oblikuje i stvara bilje nazivamo fitogenom sedrom (fitogen = koji je postao od biljaka). Znameniti istraživač procesa stvaranja sedre na Plitvičkim jezerima I. Pevalek napisao je 1926. g.: “Suština Plitvičkih jezera leži u sedri i sedrotvornom bilju (sedrotvorci) i to algama i mahovinama. Bezbroj različitih slapova, raznolične pregrade izmedu pojedinih jezera i jezeraca, pa jedinstvene spilje izradilo je sedrotvomo bilje”.

Stalno i neprekinuto stvaranje fitogene sedre na Plitvičkim jezerima prirodni je i osnovni fenomen Nacionalnog parka, te uvjet njihove opstojnosti.

BILJNE ZANIMLJIVOSTI PLITVIČKIH JEZERA
Ljepote Plitvičkih jezera i čitavog okolnog prostora dugo su vremena (do početka 19. stoljeća) bile nedostupne ljubiteljima prirode, a i većini istraživača. Prvi i oskudni podaci o flori viših biljaka Plitvičkih jezera datiraju iz tog doba. Nešto bogatiji podaci o flori Plitvičkih jezera postoje iz sredine devetnaestog stoljeća, ali sve je to još uvijek vrlo oskudno. Dvadesetih godina 20. stoljeća započela su detaljnija istraživanja flore nižih biljaka vezane uz fenomen stvaranja sedrenih barijera u jezerima Parka. Ta su istraživanja kontinuirano nastavljena do današnjih dana i pridonijela su pojašnjenju stvaranja sedre u našem kršu.

Sustavna istraživanja flore viših biljaka Nacionalnog parka Plitvička jezera započela su relativno kasno tek 1984. godine. Rezultati pokazuju bogatstvo biljnih vrsta (1146 vrste) koje su svrstane u 109 porodica. Osim bogatstva vrsta, ta flora pokazuje i veliku raznolikost, s obzirom na podrijetlo i rasprostranjenost vrsta. Obiluje i endemičnim vrstama, a brojne su i zakonom Republike Hrvatske zaštićene vrste.

Endemi, odnosno endemične vrste svakako su najinteresantnija skupina biljaka u flori nekog kraja, područja ili države. U flori Nacionalnog parka Plitvička jezera to je relativno brojna skupina biljaka. S obzirom na ograničenu veličinu areala, odnosno prostora na kojemu su rašireni, možemo endeme Parka grupirati u tri skupine i to:

• endemi Hrvatske i nekih dijelova Balkana
• endemi nekih užih područja Europe
• endemi šireg područja Europe

ŠUME NACIONALNOG PARKA
Šume Nacionalnoga parka Plitvička jezera jedan su od uvjeta sadašnjega stanja i opstanka vodenih ekosustava jezera i njegovih potoka. Povoljne hidrološke prilike koje vladaju u prostoru Parka zavise o uravnoteženim šumskim ekosustavima koji se sastoje isključivo od odraslih, dobro sklopljenih šumskih sastojina prirodnoga sastava. Erozije tla nema u prostoru Parka, a to može osigurati samo šuma. Puno više tla stvara šuma u odnosu s neznatnim količinama tla koje odnese površinsko otjecanje oborine. Krošnje drveća plitvičkih šuma dobro zastiru šumsko tlo koje predstavlja rahlu, spužvastu tvorevinu što procjeđivanjem pročišćuje vodu, čini je pitkom, zadržava je i polako ispušta u izvorišta, potoke i jezera. Voda koja iz šume ulazi u jezera sigurno održava njihovu čistoću i prozirnost i pogoduje razvoju sedrotvoraca.

Najzastupljenija je vrsta drveća plitvičkih šuma obična bukva (Fagvs sylvatica) čije drveće pokriva oko 73% površine. Bukva predstavlja velik ekološki kapital. U najvećem dijelu ovih šuma bukva postiže ekološki optimum stvarajući siguran i čvrst šumski pokrivač čineći tako sigumo ekološko uporište svoga prostora.

Druga vrsta drveća po svojoj zastupljenosti u parku je obična jela (Abies alba). Ova crnogorična vrsta pojavljuje se u višim predjelima iznad čiste bukove šume. U svom staništu dolazi jela zajedno s bukvom tvoreći jednu od najljepših i ekološki najučinkovitijih šuma toga područja. Sveukupni udio jelovih stabala u šumama Nacionalnoga parka iznosi oko 22%.