Sovsko jezero

Sovsko jezero se nalazi na nadmorskoj visini od 430 m, jugozapadno od sela Sovski Dol  i  jedino je pravo jezero u Požeškoj kotlini. Pretpostavlja se da je to ostatak Panonskog mora, no jezero ima i vlastiti izvor vode kao posljedicu geomorfoloških aktivnosti u prošlosti. Oko njega se prostiru šumoviti humci koji su i na višoj nadmorskoj visini od samog jezera. Jezero nikada nije presušilo,   površina mu je oko 3500 m2, ali ona oscilira. Jezero je obraslo trskom, šašem i ostalim močvarnim travama i upravo mu to daje dodatan čar i izvornu prirodnu ljepotu.
Okolina oko jezera obiluje ljekovitim travama i biljem. Iako jezero nema bistru, “plavu” boju, nego tamnu i u sredini crnu ljepota je u tome što je uvijek mirno.
Tek tu i tamo se zamreška voda sitnim ribicama kojim jezero obiluje. U njemu se gnijezde neke ptice močvarice, u jezeru i oko njega žive žabe, barske kornjače i bjelouške, a od riba  karas. Dno jezera prekriveno je muljevitim nasklagama. Dubina jezera nije točno utvrđena, neka istraživanja su pokazala da je duboko od 14 do 44 metra.

Legenda o nastanku sovskog jezera
Prvi opis Sovskog Jezera dao je kapelan župe Ruševo (1844.-1846.) Luka Ilić Pod nazivom Sovljansko jezero. Brdo na kojem se jezero nalazi, penje se i preko 1800 metara u visinu. On u svojim zapisima spominje jednu zanimljivost, a to je da su seljani uz pomoć jezera pretpostavljali kakvo će vrijeme biti, npr. dva do tri dana prije oluje ili promjene vremena, počne se iz njega kao iz “kotla dimiti”,te se počne burkati, da slapove na kopno baca. Na većini je mjesta voda normalne topline, no postoje i mjesta gdje je izuzetno hladna. Kapelan župe navodi : Narod pripoveda, da je ovo jezero prije mnogo godina bilo na drugom mjestu u istoj šumi, tri sata dalje prema zapadu, gdje je bio jednom grad nekog Jakova i Petra. Ovo su bili veliki razbojnici i krvolci, njihovi kmeti ne imavši komu da se potuže, počmu s molbami stvoritelju uticati, da ih od toli okrutnig gospodarah oslobodi. I ne bez uspjeha. Kervoločna bratja kupa s gradom,poslije kako bi od groma zapaljen bio, propadu u zemlju.
Grad je mnogo godina doli u ponoru gorio, i vatru rigao, dok se spomenutih razbojnika seatra Danica – koja je bila od njih utekla- ne povrati u istu šumu i ne načini nuz taj vatru bljujući ponor kolibicu, u kojoj je dane i noći provela plačući i moleći za bratju. Potok njezinih goerkih suzah ne samo što vatru ugasi, neko i propast napuni. Pošto je ova pokoru čineća seka sto godinah ovde navršila, udavi se u vlastitih svojih suzah. Neki starac Anto Tičić, koji je ovu tužnu djevojku svaki dan pohodio i hranom opskrbljivao, najde ju jedno jutro mertvu, gde po vodi pliva. Ovaj pobožni čovek, da joj stražnju dužnost ukaže, udela velik derven križ, i ukopa ga u zemlju nuz kolibu. –Istom što je križ bio ukopan, nestane jezera i vode. Nu jedna jama otprilike hvat duboka, a deset široka, sa križem se još dan današnji vidi, i zove se “Tičićev križ”. U ovoj jami ne ima leti vode, izvan kad je kišovito vreme.-Tičić se uplaši, opazivši da iznenada djevojke i jezera nestade. Prekrstiv se ,povrati se kući. Sutradan donesu seljaci glas, da je Tičićeva oranica u propast pala i da je sada onde jezero. Ovo čuvši spomenuti seljak kaza jim, što mu se jučer dogodilo, tj. da se jezero tamo preselilo. Kao ova pripovijetka tako postoje i druge predaje o jezeru neke govore da je na ovo  mjestu negdje vulkan ili ognjen rigajući bio, ili da je prilikom nekog potresa  zemljano brdo ovo propalo.